Pačji kljunovi

 

20161107_114812

Nisam odmalena voljela kuhati i peći. Nisam odrasla u kuhinji pored bake koja je stalno mijesila ni mame koja je filovala torte. Žurile su drugim poslovima. Juhe je uvijek bilo i lijepoga ručka, svetkom i posebnim prilikama kolača, ali ne toliko da zauzimaju cijelo moje djetinjstvo i sjećanja.

Baka je žurila u bašču, salaš je tražio svoje. Za ručak bi žurno pržila babuške i mlićeve koje je deda upecao na staroj Dravi a onda nestrpljivo stajao pored nje i čekao da se ribice ispeku.

Mama je žurila na posao. Tata je puno radio. S posla je dolazio malim motociklom, voljela sam odjek šteketavog zvuka u prolazu, znala sam da tata dolazi. Bilo bi to u točno 14.07, jer je tata radio do 14. Ručak je trebao biti na stolu u 14.15. Poslije ručka tata bi malo odmorio a onda se spustio u podrum i pravio oluke za limariju u fušu.

20161107_103711e 20161107_103739

No ima nešto što sam pekla u srednjoj školi i kasnije, na fakultetu. To su pačji kljunovi iliti naziv pod kojim ga svi vjerojatno znate – kupus kifle. Do nas su stigle ranih devedesetih, na papiriću ispisanom rukom moje drage tete Terezije. Ovaj recept vjerojatno imaju i mnogi od vas, svi su ga u to vrijeme prepisivali i pekli.

Drugi kolač koji sam naučila peći bile su princes krofne prema receptu moje drage bake Kate. Staroverski, s mašću. Nespretno sam žličicom stavljala kugice na tepsiju a onda ushićeno gledala kako se u pećnici ponosno napuhuju. Uz kruh i pekarske kiflice dugo je to bio cijeli moj repertoar. Fakultet je tražio svoje, život je tražio svoje, kasnije posao, bolesni baka i deda. Bilo je važnijeg posla.

20161107_104451 20161107_104616

Koliko god te rane devedesete bile siromašne, ograničene i oskudne, mladost je živa i okretna, tjera dalje, traži dalje, traži svoje. Slavili smo rođendane, pravili tulume, išli na piknike i roštilje. Po vino se išlo u Mađarsku, u obližnji Mariagyud, gdje redovnici prave izvrsnu graševinu i traminac. Bilo je jeftinije, bilo je izvrsno.

I tako ja pitam svog pajtaša i susjeda, Daro, šta bi ti za rođendan? A on kaže, Maro, onih kiflica. I princes krofni. I onoga, znaš onoga, trokutastog, onih kljunova s onim nečim onako, znaš? Znam, kažem ja. E to ti meni za rođendan ispeci. Može, smijem se ja, može.

20161107_105553 20161107_110150

Pa bih pekla, mom pajtašu Dariju za rođendan. On je volio kuhati, volio je sjeckati povrće, volio je raširiti miris češnjaka po cijeloj kući, volio je praviti šalše, kanapeiće i druga, tada neobična jela. Pa bi izjutra počeli, on kuhati, ja peći, pa se poslije podne brzo presvuci, trči s tepsijama kroz ulicu, pa sve složimo i poslužimo, naredimo muziku, tanjure, čaše i piće. Pa dođu i drugi. Pa jedu. Pa mudrujemo punih usta, jerbo najpametniji smo sa svojih vrlih 18, mudrujemo o Šopu, Rilkeu, Hesseu, Kunderi i Bukowskom i zalijevamo vinom mađarskih redovnika.

Dobri su to bili dani. Topli poput kiflica, živi, sočni i vibrantni poput velikih glavica češnjaka iz Daljske planine nanizanih na ogrlicu u Darijevoj kuhinji.

20161107_110302 20161107_110518

Dugo nisam vidjela svog pajtaša Darija. Život nas je odalečio vremenom i mjestom. Nadam se da ćemo se opet uskoro sresti. Za Sisvete sam se baš sjetila, jedne tamne večeri Dario je rekao:
Idemo, Maro, na groblje.
Pa kud sad na groblje. Noć je.
Idemo s Mrkim zapalit jednu.
Zašto?
Mrki je volio pušiti. I rekao je, znaš, ako poginem, nije mi žao za ništa, jedino što neću moći pušiti. E zato mi koji smo bili s njim odemo tako nekad i zapalimo jednu s njim.

Pa smo išli. Groblje je blizu naših kuća. Kroz tamnu noć i crvene svjetiljke došli smo do Mrkijevog groba. Dario je izvadio cigarete kakvih sada više nema, u mekanom pakiranju od 25 komada, spretno lupnuo paketić po dnu da par cigareta ispadne i dao jednu meni, jednu uzeo sebi a treću ubo u zemlju. Zapalio nam je sve tri. E, Mrki, Mrki… uzdahnuo je Dario, a mene nimalo nije bilo strah što smo u mrkloj noći na groblju, niti mi je to imalo bilo neobično. Bili smo tamo gdje trebamo biti. Stajali smo na groblju i pušili cigaru s Mrkijem, jer Mrki je volio pušiti, a u raju cigareta nema.

 

20161107_115421 20161107_115757

 

Pačji kljunovi - kupus kifle
 
Od jedne mjere dobivate: oko 24 komada
Sastojci
Tijesto
  • 500 ml toplog mlijeka
  • 1 svježi kvasac ili 2 suha
  • 1 mala žlica šećera
  • 850 g oštrog brašna
  • 100 ml ulja
  • 2 male ravne žlice soli
Nadjev
  • 250 g maslaca
  • 1 čašica kiselog vrhnja
  • 1 žumanjak
  • pola male žlice soli
  • 4 dobre žlice brašna (100 - 130 g)
Premazivanje i posipanje
  • žumanjak ili kiselo vrhnje
  • sjemenke po želji
Upute
  1. Kvasac rastopite u mlakom mlijeku, dodajte šećer. Kad se kvasac aktivira, dodajte i sve ostale sastojke, zamijesite glatko, mekše, elastično tijesto koje se ne lijepi. Ako se pak lijepi, dodajte šaku brašna ali ne više. Poklopite zdjelu ili pokrijte folijom i ostavite da ulazi 40 - 60 min ili dok se ne udvostruči.
  2. Pripremite nadjev: mikserom, u multipraktiku ili jednostavno vilicom izradite maslac, dodajte vrhnje, žumanjak, sol i brašna toliko da dobijete glatku smjesu mazivosti krem sira.
  3. Uzašlo tijesto premjestite na blago pobrašnjenu podlogu, premijesite, prepolovite na jednake dijelove. Svaki dio razvaljajte u pravokutnik veličine oko 35x40 cm, premažite nadjevom (na rubovima ostavite oko 15 mm prazno da ne curi van kad budete motali štrucu) pa s kraćeg ruba zamotajte štrucu. Zatvorite krajnje rubove i rukama još malo pritisnite i uobličite štrucu.
  4. Najveću tepsiju od štednjaka obložite papirom za pečenje.
  5. Oštrim nožem široke oštrice režite štrucu u cik cak rezovima tako da dobijete oko 12 trokutastih peciva. Pažljivo ih stavite u tepsiju na oko 15 mm razmaka.
  6. Postupak ponovite i s drugim komadom tijesta. Pecivo premažite
  7. Pecivo ostavite nek počiva dok se pećnica dobro ne zagrije na 180°C a tada ga pecite 30 - 35 minuta ili dok ne dobije lijepu, zlatno smeđu boju odozgo ali i odozdo.
  8. Prohladite malo prije služenja.

 

You may also like

3 komentara

    1. Nekoga više nema, ali živi u nama. I treba činiti te neke male stvari, kroz njih u nama živi, pa nek ljudi misle, u stvari ne misle, prođu i odu. A mi u svom srcu znamo. To je i tu je najvažnije.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Ocijeni: